Federiko Garsija Lorka

NEVERNA SUPRUGA

I odvedoh je na reku
misleći da je devojka, 
a imala je muža.

Bilo je to u noći svetoga Jaga 
i kao po dogovoru -
pogasili su se fenjeri 
i zapalili svici.

Na poslednjem uglu ulice 
dodirnuh njene zaspale dojke
i odjednom mi se otvoriše 
kao grane zumbula.

Njena uštirkana suknja 
zvonila mi je u ušima
kao komadić svile
rezan sa deset noževa.

Bez svetlosti u svojim krošnjama
drveće je poraslo.
I horizont pasa 
lajao daleko od reke.

Pošto smo prošli kupine, 
vrbe i trnje,
pod velom njene kose
iskopah jamu u vlažnom pesku.

Ja skidoh kravatu; 
ona skide haljinu.
Ja otkopčah revolver,
ona skide četiri jelečića.

Ni smilje ni puževi 
nemaju put tako finu,
ni velika ogledala 
ne blistaju tim sjajem!

Njena su mi bedra bežala iz ruku 
kao iznenađene ribe
pola u ognju a pola hladna.

Tu noć sam projurio 
najlepši put
jašući kobilu od sedefa
bez uzde i uzengija.

Čovek sam i ne dolikuje mi 
da kažem šta mi je rekla;
savest mi nalaže 
da budem diskretan.

Prljavu od poljubaca i peska 
odneo sam je na reku.
Ljiljani su se mačevali 
sa vetrom.

I ponašao sam se onako 
kao što dolikuje meni pravom Ciganinu.
Poklonih joj kotaricu 
od žute svile.

I ne htedoh da se u nju zaljubim 
jer je imala muža,
a kazala mi je da je devojka
kad sam je odveo na reku.